utorak, 20.09.2011.

Nadoknađivanje propuštenog


Kad sam bila na četvrtoj godini u Hogwartsu, nakon gotovo pola stoljeća ponovno se otvorila Odaja tajni i nepoznato čudovište, kasnije identificirano kao basilisk, nastojalo je ubiti učenike bezjačkog porijekla. Cijela ta školska godina bila mi je noćna mora i stalno sam živjela u strahu od mogućeg ubojstva. Čak sam doživjela živčani slom kad me jedan dečko iz Gryffindora zaskočio na prvi april i viknuo „Bu!“. Na kraju školske godine, Dumbledore je objavio da je počinitelj ulovljen te se po školi brzinom požara proširila vijest kako se ulaz u Odaju tajni cijelo vrijeme krio u zahodu Plačljive Myrtle. Zadnjeg dana u Hogwartsu na četvrtoj godini, večer prije povratka kući, skupila sam svu hrabrost koju sam posjedovala i ušla u taj zahod. Inače sam pravi kukavica i patim od mnogih strahova; kukci, visina, mrak, grmljavina i klaunovi samo su neki od fobija koje mi noćima ne daju spavati, ali to je bio prvi put da sam nešto zaista i poduzela po pitanju suočavanja i gledanja oči u oči sa svojim strahom. Da bi ga i dugoročno pobijedila, na petoj godini, u vrijeme učenja za ČAS-ove, znala sam navratiti u isti taj zahod i satima učiti gradivo iz knjiga. Bila sam sama i nisam morala slušati Pandorino i Oliverovo prepucavanje, a čak mi ni konstantno kapanje vode po pločicama ili Myrtleino ridanje nisu smetali. S vremenom je taj zahod postao moje utočište.
Bila je subota i jedino što sam imala u planu tog dana bilo je dovršiti čitanje Uboda jednoroga. Drugi tjedan nastave je bio iza mene i ponedjeljak je bio krajnji rok da knjigu vratim u knjižnicu Madame Pince. Društvena prostorija je bila puna jer je kiša i dalje prala Hogwarts i njegovu okolicu tako da moji hufflepuffski kolege nisu mogli provesti dan u perivoju. Graja i buka su mi narušavali koncentraciju i trebala sam neki miran kutak za upijanje posljednjih redaka knjige. Trebalo mi je tek par sekundi da se prisjetim zahoda Plačljive Myrtle. Sjela sam po turski na pločice, moleći Boga da ne pokupim kakvu prehladu i bacila se na čitanje. Nije prošlo ni pola sata kadli sam čula škripanje vrata koja su se potom i otvorila. Loganova glava je provirila unutra.
„Znao sam da ću te ovdje naći.“
Nasmiješila sam se i sklopila knjigu. „Bok Logane, kako si?“
Slegnuo je ramenima i sjeo na pod pored mene. „Puno bolje od ovog vremena vani.“
„Ajme, stvarno je grozno“, namrgođeno sam odvratila, bacivši kratak pogled preko ramena u smjeru prozora po kojima su se spuštale kapljice.
„Ajde ajde, nećemo sad biti k'o pravi Britanci i razglabati o vremenu“, nasmijao se Logan i otpustio kravatu koju je imao. „Što ima novog kod tebe? Nismo baš imali prilike pričati na Hagridovim predavanjima.“
„Puno posla nam zadaje, je li?“ iskolačila sam oči kao naglašenost na svoje iznenađenje. „S obzirom da ima samo tri učenika s naše godine sa svojim predavanjima, stvarno ulaže puno truda u nastavu.“
„Ma Hagrid je takav – dobričina“, Logan je slegnuo ramenima i spustio pogled koji mu se potom zadržao na knjizi koju sam držala u ruci. „Što čitaš?“ Podigla sam knjigu i pokazala mu naslov. Osmjehnuo se i kimnuo glavom. „Je l' zanimljiva?“
„Da, odlična je!“ oduševljeno sam zakimala glavom. „Kad dovršim ovo poglavlje bit ću u stanju nabrojiti sve načine primjene krvi jednoroga i...“ Zastala sam i osjetila navalu krvi u lice. Spustila sam pogled i zataknula pramen kose iza uha. „Ma nije bitno.“
Logan se nasmijao. „Ma daj Rory, samo nastavi! Super te vidjeti ovako uzbuđenu oko nečeg.“
Stisnula sam usnice i slegnula s ramenima. „Uvijek sam takva kad se uzbudim. Počnem blebetati i ne znam doći do daha.“
„E to mi se baš sviđa kod tebe“, Logan je zadovoljno kimnuo glavom. „To dokazuje koliko si... strastvena.“
Pukla sam se smijati. „Eto epiteta kojim me nitko dosad nije opisao.“
Logan se iscerio. „Za sve postoji prvi put.“
Ponovno sam se udostojila podići pogled. „Tako si ti strastven oko metloboja, je l'?“
„Ma ne znam više“, Logan je uzdahnuo i spustio glavu. Isprepleo je prste i stavio ruke na potiljak. „Nekad sam ulagao puno više žara u igru. Ne znam što mi se dogodilo.“
„Možda zato što nisi pošteno trenirao od ovog ljeta“, slegnula sam ramenima. „Kad je Tromagijski turnir pa nema treninga i to sve.“
Logan se nasmiješio. „Možda. A možda je vrijeme da pronađem nešto novo čime ću se baviti.“ Opet je spustio pogled na moju knjigu. „Možda se upustim u čitanje.“
Nasmiješila sam se. „Samo daj, ionako mi treba netko s kim ću razmjenjivati dojmove.“
Neko smo vrijeme šutjeli i sve što se oko nas čulo bilo je kapanje vode. Čak se i Myrtle izgubila negdje u cijevima koje su zaglušile njezine jecaje.
„Sad sam se sjetila“, odjednom mi je sinulo. „Alec te pozdravlja i poručuje ti da još uvijek čeka da mu ispričaš kako ti je bilo u Barceloni.“
„Dovraga, znao sam da sam mu nešto zaboravio spomenuti u pismu“, rekao je Logan srdito. „Ah ništa, morat ću mu poslati još jednu sovu.“ Nakon par sekundi je dodao: „Fali ti?“
Uzdahnula sam. „Jako. Nije više isto u Hogwartsu bez njega. Obično kad bi mi Pandy i Oliver dojadili, otrčala bi k njemu i igrali bi eksplozivni puc-puc ili tako nešto, tek toliko da mi skrene misli.“ Slegnula sam ramenima. „Sad to više ne mogu raditi pa se skrivam ovdje.“
„Ubuduće kad osjetiš volju za igranjem eksplozivnog puc-puca, javi mi se“, Logan mi je namignuo. „Ali ne očekuj da ću ti popuštati!“
Nasmijala sam se. „Molit ćeš ti mene za milost nakon prve partije, vidjet ćeš!“
„Vidi malu što se razbahatila“, Logan se od srca nasmijao. „Baš volim pričati s tobom, znaš. Obično kad mi svi dojade i zaželim se malo biti sam, odem lutati po dvorcu, ali sam se danas sjetio da bi baš mogao malo popričati s tobom.“
„I znao si da ćeš me ovdje naći?“ podigla sam obrve.
„Pa čuj, došao sam provjeriti“, Logan je po tko zna koji put slegnuo ramenima. „Ovo mi je bilo usput, a u vašu društvenu ionako ne mogu ući. I eto, bio sam u pravu.“
„Drago mi je da si me našao“, kimnula sam glavom. „Priznajem da sam došla ovamo da u miru dovršim knjigu, ali bilo mi je baš ugodno pričati s tobom. Lijepo je imati prijatelja koji se cijelo vrijeme ne svađa s ostatkom tvojih prijatelja.“
Logan se zvonko nasmijao. „Pandora i Oliver ti zadaju muke?“
„Ah, što ću drugo nego trpjeti ih“, nasmijala sam se.
Logan je pogledao na ručni sat. „Uskoro će ručak. Ideš sa mnom do Velike dvorane?“
„Ne hvala“, odmahnula sam glavom. „Obilno sam doručkovala, a i stvarno želim dovršiti knjigu. Imam još samo stotinjak stranica.“
„U redu onda“, rekao je Logan pri ustajanju s poda. „Vidimo se na Hagridovim predavanjima.“
„Erm Logane...“ zaustavila sam ga baš kad je stajao na vratima. Okrenuo se prema meni. Pokušavala sam pronaći prave riječi. „Znaš Evelyn, zar ne?“ Kimnuo je glavom. Uzdahnula sam. „Ne misliš da je vrijeme da je već jednom pozoveš da izađete?“
Logan me zapanjeno pogledao. Bilo je očito da nije očekivao da baš te riječi izađu kroz moja usta. Zatvorio je vrata i vratio se bliže meni.
„Stvar je u tome...“ počela sam. „Na prvoj godini u Hogwartsu, dok smo čekali da nas profesorica McGonagall prozove i stavi nam Klobuk na glavu kako bi nas svrstao po domovima, Evelyn i ja smo stajale jedna do druge. Obje smo bile uplašene i držale smo se za ruke. U jednom trenutku, Evelyn je pokazala prema tebi i rekla 'Rory, vidiš li onog dječaka tamo? Jednog dana će biti moj dečko.'“
Logan je zabio ruke u džepove hlača i nasmijao mi se. „To je bilo davno, Rory.“
„Njezina simpatija nije nestala s godinama“, odvratila sam zataknuvši pramen kose iza uha. „Ajde Logane, ona je stvarno draga djevojka. Jedan spoj, to te ništa ne košta.“
Neko vrijeme je razmišljao. „Pitat ću je da ode sa mnom sljedeći put kad će biti organiziran izlet u Hogsmade“, napokon je pristao.
Nasmijala sam se od uha do uha. „Hvala ti.“
Namignuo mi je. „Ne, hvala tebi.“
Izašao je iz zahoda i ostavio me samu. Za jedan sat i sama sam učinila isto, nakon što sam iščitala knjigu do posljednjeg slova.

- 18:41 - Accio komentar! (6) - Protego - *

<< Arhiva >>